Evo zime
From now on, I will write the blog in Croatian. For those who want to read in English or their native language, use Google Translate. It’s not a perfect translation, but my writing isn’t either 😉
Nadošla zima. Dugo je nije bilo. Cijele zime praktički nije bilo zime. Četiri godišnja doba smo uzimali zdravo za gotovo. Sve smo uzimali zdravo za gotovo. Možda starija generacija nije uzimala neke komoditete zdravo za gotovo, pogotovo one generacije koje se sjećaju rata i ratova, od drugog svjetskog na ovamo. Nisu imali šta jest, partizani su strugali i jeli koru s drveća, palenta je bilo općenarodno veselje, kad bi je bilo.. ali, te iste generacije uzimale su neke druge stvari bogomdane, kao naprimjer, zimu, šume i prirodu općenito. Mislili su da su stvari vječne, nepromjenjive. Najviše i jedino one kojih nije nedostajalo, koje nisu imale direktan učinak na njihove živote.
Medjutim, starije generacije koje su nekad jako puno uništavale, kao jedan klijent koji je radio u Kanadi u naftnoj industriji i koji mi je pričao na koji način se pristupalo, danas vide posljedice. Krči sve, uništi čim više. Doslovno to je bio pristup. Jer ima. Izrast će, treba to držat pod kontrolom, ili smo mi, ili je ono. Ono = šuma, zvijeri, neprohodan teren. Ima ona uzrečica kad bježiš od opasnosti i odmakao si ali nisi još spašen – “još nismo iz šume izašli”. Šuma jest opasna, priroda jest opasna, nema sentimenata i nije ju briga hoćeš živjet ili ne, jesi li tu ili nisi. Potpuno joj je svejedno. Morali smo se obranit od prirode, i izgradili smo si svijet.
U svemu tome, poodmakli smo od početaka; kopalja, krznenih ogrtača i održavanja vatre živom. Do mjere da smo poremetili klimatsku ravnotežu. Postali smo priličan faktor na planeti. Medjutim, sjebali smo zimu i proljeće, poremetili smo ravnotežu za koju smo mislili da je nedodirljiva. Zatvorili smo se u kuće, urede i kompjutere. Udebljali smo se i žderemo sladoled pod klimom dok vani ubija sunce.
Nema više zime.
A kad dodje, dodje u naletima olujnog vjetra, višemetarskih snježnih padalina i nanosa, magle, ledene kiše.. trenutak zime izmedju dva perioda duge tople, vlažne i nikakve zime bude sabit u kratak period a onda se opet brzo ispuše; poput dima od cigare, tu je, idući trenutak ga ne vidiš više. I onda opet južina, kiša, mrcvarenje zime, neki dronjci od zimskog ogrtača, flashback-ovi onog što smo zvali zimom pojavi se ovako silovito i kratko.
Ali, i to je nešto. Ja više ništa ne uzimam zdravo za gotovo. Usred masovnog pomora vrsta smo, pojebali smo klimu i vrijeme, sve se izokrenulo naopačke, glupani vode države i luđaci su za kormilom. Ništa, baš ništa ne treba uzimat zdravo za gotovo. Danas jest, sutra nije. Pa čak i godišnje doba koje smo mislili da je upisano u DNK same majke prirode. Očito i to može nestat. Stare generacije uče u hodu da više ništa ne dolazi zagarantirano, pa ni klima. Što još možemo očekivat da danas jest, a sutra nije?
Ne želim znat. Ne želim doživjet gore od ovog. Volim zimu, snijeg, volim prirodu kakvu pamtim iz djetinjstva. Ne želim da se to ikad promijeni, a mijenja se nama pred očima, mjerljivo u stupnjevima i metrima. Mi smo prva generacija koja svjedoči promjeni klime, toga nikad u pisanoj povjesti ljudskog roda, pa čak ni onoj povijesti koja prethodi povijesti, nije bilo, to nitko nije iskusio. Doduše, snagu promjena su iskusile sve generacije od one prve na ovamo.
Mi nismo iznimka. Ali, ovo je novitet u nizu nevolja što su se naredale u dugoj povijesti čovječanstva. Poanta je da svaki dan uzimaš kao posljednji, to je ona fora koju sam čuo u srednjoj školi, mislim da mi ju je rekao Alen dok je žvakao burek. Ta izjava navodno pripada Jim Morissonu koji je odapeo s 27. Iskoristi dan, uživaj u onome što jest sada, jer sutra, tko zna.
Uglavnom, kad dodje zima, idi van, idi u prirodu, uzmi što možeš, dok ima, kad padne snijeg, veseli mu se i grudaj se s frendovima. Je šta je, dok ima snijega dobro je, makar i samo par dana u godini. Iskoristi to što možeš danas jer sutra možda više neće bit nadohvat ruke.
